SEDAMDESET GODINA PK „DELFIN“ (1949-2019)

 

Društveni značaj kluba

U teškim i turbulentnim godinama nakon drugog rata u prošlom stoljeću, kada je stanje u društvu bilo vrlo teško i bez jasne perspektive daljnjeg razvoja, prof. Nikša Kalačić želio je u takvoj situaciji pomoći prije svega mladima te je uz pomoć svojih prijatelja i sportskih istomišljenika osnovao PK „Delfin“.

Ispričana je jedna prekrasna sportska priča, priča u kojoj su svoj ne mali doprinos dali brojni članovi svih generacija kluba, stvorivši na taj način vrijednost od posebnog sportskog i društvenog značaja.

Dakle klub je službeno osnovan prije 70 godina odnosno 1949 godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Službeno znači da je te iste godine usvojen model funkcioniranja kluba i definirani su osnovni segmenti istog, čime je bio otvoren dug i trnovit ali istovremeno prelijep i zahtjevan put razvoja plivanja i vaterpola u našem gradu.

Osnovni cilj osnivanja jednog takvog sportskog kluba bio je prije svega popuniti prazninu koja je u to vrijeme bila prisutna u segmentu sportova na vodi, u gradu i regiji u cjelini i omogućiti najprije mladima da se na jedan organiziran način mogu okupljati, družiti, baviti sportom i provoditi svoje vrijeme na zdrav i socijalno prihvatljiv način.

Nažalost bilo je puno lutanja i krivih koraka u tim startnim godinama razvoja kluba, u traženju pravih rješenja za jedan miran i siguran razvoj tek osnovanog kluba.

 

To je bilo vrijeme kad se u razvoju sporta zagovarala politika integracija ili spajanja srodnih društava ili udruga, napr. vodeni sportovi na jednoj, a kopneni na drugoj strani. Osnovna intencija takve politike bilo je uvjerenje da će društva na taj način i tako integrirana moći bolje koristiti financijske, kadrovske, infrastrukturne i druge resurse i tako se lakše oduprijeti svemu što je otežavalo razvoj sporta u to doba.

PK „Delfin „ se iz navedenih razloga pod patronatom SOFK-e dva puta udruživao sa VK „Arupinum“ i to 1950 god. i 1963 god. prošlog stoljeća u SD „Arupinum“ sa plivačkom i veslačkom sekcijom u svom sastavu.

Međutim vrlo brzo se pokazalo da takva rješenja nisu bila prihvatljiva na duži rok zbog čega su se udruženi klubovi već 1967 razišli i vratili u vlastite klupske okvire i nastavili dalje svaki svojim putem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Obzirom da tada u Rovinju nije bilo nikakve infrastrukture za potrebe plivanja i vaterpola vrlo brzo se kao alternativno ili privremeno rješenje pristupilo izgradnji dviju splavi (zattere) koje su postavljene u more ispred gradskog kupališta gdje je bilo i sjedište kluba, za potrebe treninga naših plivača i vaterpolista. Vaterpolisti su svoje treninge uglavnom održavali na otvorenom vrlo često nemirnom moru što je uz suca koji je sudio i borio se s valovima „plešući“ na maloj barčici bio poseban spektakl koji se mnogima urezao i ostao u pamćenju sve do danas.

 

I tako malo po malo nakon što je svladana osnovna abeceda u prvom redu vaterpola već negdje polovicom 50-ih godina prošlog stoljeća i naši igrači mogli su sudjelovati na sportskim natjecanjima diljem bivše države.

Zamislite relacije kao što su, Zrenjanin, Kikinda, Dubrovnik, Split, Korčula, Šibenik, Zadar, pa kasnije na sjever do Kranja, Ljubljane, Radovljice, Celja, da dobro ste čuli, to su bile destinacije i to tek dio njih do kojih je trebalo stići kako bi mogli sudjelovati u tadašnjem sistemu natjecanja, a da pri tom i ne spominjemo prometne mogućnosti koje su nam tada pred gotovo 60 godina bile na raspolaganju, takvih se putovanja ne bi sigurno posramio ni veliki Marco Polo.

Međutim bez obzira na sve, bilo je to vrlo interesantno i neponovljivo iskustvo.

To je bilo i vrijeme odrastanja sviju, najprije kao ljudi a kasnije i kao sportaša.

Na kraju svi smo u tom vremenu profitirali, puno smo toga doživjeli i naučili.

 

Tko su bili članovi te prve povijesne generacije Rovinjskih vaterpolista koji su i pokrenuli tu snažnu lavinu i osnovali PK „Delfin“ u teškim poratnim godinama prošlog stoljeća. Na čelu tog povijesnog sastava bio je Nikša Kalačić, pa onda, Corrado Rocco, Annio Pellizzer, Romano Nadi, Uccio Zaratin, Nicolo Massarotto (Jol), Gianni Sponza, Vitorio Sofici, Nikola Kmezić, Silvano Turčinović, Sergio Sponza, Vjekoslav Brešić-Bato i drugi.

Gotovo istovremeno ili sa par godina zakašnjenja stasala je tamo negdje 60-ih godina prošlog stoljeća ili nešto prije i razvijala se nova perspektivna generacija Rovinjskih vaterpolista, generacija koja je po svojim rezultatima, ali još više po aktivnostima u klubu na njegovu daljnjem razvoju ostavila poseban trag i kao takva zaslužila da ju se na ovom mjestu u cjelini i spomene.

Kapetan i trener još uvijek je bio nezamjenjivi Nikša Kalačić i onda slijede, Uccio i Egidio Marangon, Teo Bilić, Giovanni Radossi, Piero Budicin, Luciano Stzuparich, Francesco Sponza, Gianpietro Pellizzer, Corrado Pellizzer, Sergio Malusa, Frane Brajkovičć, Silvio Brunelli , Mario Cerin, Zvonko Rumboldt i drugi.

 

Početkom 60-ih god. prošlog stoljeća treniranje navedene generacije na kratko preuzima Marangon Domenico, obzirom da je dotadašnji trener i osnivač kluba Nikša Kalačić odlučio odustati od daljnjeg rada u klubu.

Međutim bilo bi nepravedno ovom prigodom ne upozoriti na još jednu po mnogo čemu specifičnu i posebnu generaciju Rovinjskih vaterpolista, prije nego što zaokružimo tih prvih možda i najvažnijih 20 do 30 godina u razvoju PK „Delfin“, generaciju koja se u sjeni svojih starijih kolega nekako neprimjetno razvijala i učila.

Bila je to generacija prije svega dobrih prijatelja, čije prijateljstvo datira još iz predškolskih dana, mladih ljudi, dječaka koji su zajedno krenuli u osnovnu školu i do kraja bili zajedno u istom razredu, sanjali su iste snove o sportu i životu u cjelini, sport su koristili kao sredstvo kako bi barem dio svojih snova i želja najprije mogli lakše shvatiti a kasnije i realizirati.

Možda sportska postignuća nisu bili njihov forte, ali su zato svoj pravi potencijal pokazali u aktivnostima na razvoju kluba u svim njegovim segmentima, posebno u izgradnji osnovne sportske infrastrukture, u kasnijoj fazi neki od njihovih članova obnašali su najodgovornije klupske funkcije, počevši od segmenta stručnog kadra, pa sve do funkcije predsjednika kluba i do danas ostali aktivni i vjerni svom klubu.

Članovi odnosne generacije bili su, Guerino Sošić, Longino Sošić, Anđelo Iskra, Vjekoslav Jelušić, Nino Meden, Maurovič Slobodan, Ivan Vošten, Boško Grabarić, Zoran Frković, Bruno Brajković i nešto kasnije se priključio golman Zvonko Rumboldt. Trener - Kalačić.

Nažalost neki od tih dragih ljudi nisu više među nama i uvijek kad obilježavamo ovako velike i značajne klupske jubileje sjetimo se svih njih sa puno zahvale i poštovanja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Naravno da sa odlaskom navedenih generacija vrijeme u Rovinju nije stalo i nije se prestalo igrati vaterpolo, dapače stasale su brojne nove generacije plivača i vaterpolista koje su svaka na svoj način ostavile prepoznatljiv trag u sportu grada Rovinja.

Nažalost teško se sjetiti imena svih osoba koje su utkale dio sebe u dugu povijest kluba. Neke su stvari s protokom vremena izblijedile, dio dokumentacije zametnut je ili zagubljen, zato ćemo se ovom prigodom zadržati samo na onome što je u proteklom vremenu bilo od posebnog značaja, uz ispriku svima koje smo možda nehotice izostavili spomenuti.

Zbog „deficita“ kojeg smo tada imali u segmentu muškog plivanja prof. Kalačić je u plivačkim natjecanjima muškog dijela programa uglavnom koristio usluge plivački spremnijih igraća koji bi kratkim programom nadomještali nedostatak pravih plivača.

Interes za muško plivanje budi se nešto kasnije tamo negdje sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća pojavom Longina Sošića, Dapas Alda, Poropat Vlada, Viktora Matoševića, Maurović Dragana, Balić Dragana, Antonia Sponze, Sandra Jurmana, Giorgia Curta, Đina Grževića, Franca Budicina, Bože Buršića i drugih, treneri sdu bili, Slavko Bronić, Nikola kmezić, Kalačić.

 

Naše mlade sugrađanke u to vrijeme, znači ranih 50-ih godina prošlog stoljeća pokazivale su veći interes za plivanje od svojih muških kolega koji su nekako bili skloniji vaterpolu i pomalo „sramežljivo“ su utirale put Rovinjskom ženskom plivanju, pa ćemo kao nositeljice tog trenda spomenuti,

Domenicu Devescovi, Domenicu Masarotto, Mariu Vidiz, Lucianu Benussi, Lidiu Sponza Pellizzer, Francescu Sponza Kalačić, Ildu Šverko, Anu Scratulja, Ljiljanu Sošić, Maru Sponza, Carmen Cafolla Rocco, Silvanu Rocco, i brojne drug, treneri su bili, Kalačić, Bronić,Kmezić.

 

Posebno se u to vrijeme svojim entuzijazmom i aktivnošću na razvoju i organizaciji kluba isticao Nikola Kmezić jedan od osnivača kluba po profesiji trgovac, koji je zbog svojih ideja često ulazio u oštre rasprave sa prof. Kalačićem.

Nikola Kmezić neko je vrijeme u samom početku razvoja kluba kada je nedostatak stručnog kadra dolazio možda najviše do izražaja obnašao i ulogu trenera mladih plivača i plivačica, nakon čega se ubrzo povukao preselio u Trst i do kraja se bavio trgovinom, otvorivši dućan mješovitom robom.

Važno je na ovom mjestu istaknuti i to da su nekako u isto vrijeme kad i mi neki nama bliski gradovi i mjesta kao napr. Piran, Izola, Poreč Kopar, Pula, pokušavali uspostaviti tradiciju plivanja i vaterpola u svom kraju. To je bila prigoda koju smo prepoznali kao šansu da kroz međusobne sportske susrete i kontakte s istima proširimo svoja znanja i ubrzamo proces razvoja plivanja i vaterpola u našem gradu i regiji u cjelini.

 

Pravo je zadovoljstvo sjetiti se tih davnih 50-ih godina prošlog stoljeća, kad smo na iznajmljenom ribarskom brodu uz brodskog kuhara obavezno „vukli“ sa sobom i kompletno igralište za vaterpolo putovali od mjesta do mjesta nastojeći promovirati ideju o bržem razvoju plivanja i vaterpola u spomenutim mjestima , kako bi jednog dana kroz povećanu konkurenciju indirektno utjecali i na njegovu kvalitetu.

 

Plivački spremniji igrači ponekad bi prije same igre upriličili i kraći plivački program.

I tako redom s protokom vremena svjedočili smo pojavi novih, mlađih generacija i širila se ta spirala Rovinjskog najprije vaterpola a kasnije i plivanja, pretvarajući se u 70 god. dugu sportsku tradiciju.

Nažalost opća slika plivanja i vaterpola u Istri danas s posebnim naglaskom na vaterpolo nije u dobrom stanju i trebati će puno truda, znanja i boljih uvjeta rada da bi se ista poboljšala.

 

Klub je znači osnovan u teškim poratnim godinama prošlog stoljeća kada u Rovinju i nije bilo previše mogućnosti gdje bi se mladi mogli okupljati te zdravo i korisno provoditi svoje vrijeme. Na sreću PK „Delfin“ sa svojim je raznolikim oblicima i programima rada bio u stanju popuniti tu prazninu i ponuditi svima prije svega mladima sadržaje i aktivnosti kroz koje su isti na jedan organiziran, zabavan, zdrav, te nadasve koristan i društveno prihvatljiv način provodili dio svog slobodnog vremena.

To je bilo doba puno nekakve sportske romantike i zadovoljstva što se rađa nešto veliko, nešto novo, rađala se priča koja traje bez prekida već punih 70 godina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Grad Rovinj je bez ikakve dvojbe trebao i treba jedan takav klub, prije svega zbog autohtone sportske kulture i edukativnosti koju u svom radu promovira, zbog svojeg zalaganja na višenacionalnom zajedništvu, zbog socijalne i nacionalne strukture svojih članova, posebno onih prvih generacija, koji su od početka promovirali opće tradicijske i autohtone vrijednosti, promovirali onaj izvorni duh starog Rovinja i Rovinježa, onu ležernost i opuštenost u svemu što rade i kad ne bi bilo ničeg drugog i to što je navedeno od posebnog je značaja za jedan sportski klub.

 

Nažalost trebalo je proći dosta vremena da bi novoosnovani klub mogao čvrsto stati na svoje noge jer u to prvo vrijeme osim puno dobre volje i radnog entuzijazma nismo imali gotovo ničega.

Nije bilo nikakve sportske infrastrukture, sportske opreme, nije bilo tradicije, nije bilo nekog značajnijeg iskustva kako organizirati klub, nije bilo ni dovoljno stručnog kadra koji bi na pravi način mogao prenositi svoja znanja na naše članove.

Dakle vremena za gubljenje nije bilo zbog čega je Uprava kluba vrlo brzo odredila dva temeljna zadatka u svom daljnjem radu.

Prvo i najvažnije bila je izgradnja odgovarajućeg bazena za potrebe treninga i natjecanja sportaša i drugo ne manje važno bilo je osigurati kontinuiran i siguran razvoj kluba u svim njegovim segmentima.

Posebno je iz tih vremena ostao u pamćenju entuzijazam kojim su gotovo svi članovi kluba naravno svatko prema vlastitim sposobnostima i mogućnostima prionuli na posao i sudjelovali u pripremi i izgradnji prve faze plivačkog bazena „Delfin“. Otvaranjem navedenog ljetnog bazena odnosno njegove prve faze 1958 godine i dolaskom u klub prof. Slavka Bronića naglo je povećan interes za plivanje i počinje njegov pravi i organizirani razvoj, uz vaterpolo koji ubrzano grabi dalje.

Zbog svega toga PK „Delfin“ posebno u ljetnim mjesecima postaje važno mjesto okupljanja mladih i središte sportskog i društvenog života grada.

 

S posebnim zadovoljstvom ističemo baš to vrijeme kad je naš klub bio i do danas ostao mjesto okupljanja i suživota mladih hrvatske, talijanske i ostalih narodnosti, što s ponosom izdvajamo kao nešto od posebnog značaja za klub i grad u cjelini.

I upravo u tim i takvim okolnostima mogao je i nastati poznati „Delfinov“ duh, duh zajedništva i prijateljstva, duh povjerenja u kojem su odgojene brojne generacije plivača i vaterpolista našeg kluba i bio im kasnije važna potpora i smjernica u daljnjem radu.

Tu se negdje i javlja kod prof. Kalačića ideja o jakom i dobro organiziranom klubu, kao početku sna o Rovinju kao vodećem centru sportova na vodi, gradu s dugom i prepoznatljivom pomorskom tradicijom. Dali je taj san ostvaren, prosudite sami.

Profesor Kalačić inače dolazi iz malog primorskog mjesta na jugu Hrvatske gdje je čuvanje tradicije svetinja i obaveza i ona se nekako provlači kroz njegov cjelokupni život i rad u PK „Delfin“.

Promatrajući stvari na taj način lakše ćemo shvatiti način ponašanja i vođenja kluba od strane prof. Kalačića u tim teškim početnim godinama njegova razvoja i njegovo gotovo dramatično inzistiranje na toliko potrebnom zajedništvu, povjerenju i podršci projektu daljnjeg razvoja kluba.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zar nije uostalom znakovito i to što u grbu naših klubova danas u poziciji izrona stoji prekrasan stanovnik našeg mora, stoji jadranski dupin to prelijepo, umiljato i inteligentno stvorenje i kao da nas upozorava na obavezu čuvanja tog prekrasnog plavog mora u korist svih koji uz njega i od njega žive.

Nažalost bez obzira na tradiciju i entuzijazam koji se osjećao na svakom koraku nije bilo lako nositi se s poteškoćama koje su posebno u drugoj polovici prošlog stoljeća znatno usporavale daljnji razvoj kluba.

Suočena s navedenim problemima Uprava kluba na vrijeme je reagirala i 1964 god. odlučuje reorganizirati klub po modelu dviju samostalnih sekcija, plivačke i vaterpolo sekcije.

Navedeno rješenje otvorilo je prostor sigurnijem i bržem razvoju plivanja i vaterpola i olakšalo kasniji proces daljnje dezintegracije kluba.

 

Međutim problema nikad dosta, novi koje do danas nismo uspjeli na pravi način riješiti javljaju se u trenutku kada međunarodna plivačka i vaterpolo federacija tamo negdje 70-ih god. prošlog stoljeća odlučuju da program koji se do tada vezivao samo uz vanjske, ljetne bazene protegnu i na veći i dulji zimski period, ali sada u male 25m bazene.

Na taj način smo dobili cjelogodišnji kontinuirani natjecateljski ciklus podijeljen na 50m ljetne i 25m zimske bazene.

I što je mogao klub koji nije imao takav bazen, ništa, opet sve iz početka i prilagoditi se novonastalim uvjetima jer predaje nema, odustajanja nema, jednostavno nismo imali na to pravo, u prvom redu zbog svega što je do tada uloženo u razvoj kluba ali i nade da će se neko rješenje ipak naći prije nego što se desi ono najgore.

Do tada je trebalo strpljivo i skromno nastaviti svojim putem i čekati bolje dane, tiskajući se i dalje u nepodobnim bazenima hotela „Eden“- „Park“ i bolnice dr. „Martin Horvat“, kojima se ovom prigodom zahvaljujemo na ukazanom gostoprimstvu i uspješnoj suradnji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bez te suradnje bili bi vjerojatno prisiljeni zatvoriti jednu prekrasnu priču o plivačkom i vaterpolo klubu „Delfin“.

Tražeći nova rješenja i onaj pravi put u daljnjem razvoju plivanja i vaterpola u našem gradu, PK „Delfin“ kao što je prethodno i navedeno temeljem vrlo odgovorne i stručne analize 1996 god. donio je povijesnu odluku da postojeće plivačka i vaterpolo sekcija dobiju status klubova i pretvore se u dva samostalna kluba, Plivački i Vaterpolo klub „Delfin“, koji će i dalje nastaviti s vrlo uskom suradnjom na rješavanju pitanja od zajedničkog interesa.

Navedena odluka bila je u to vrijeme jedino logično rješenje i značila je definitivno novi vjetar u leđa daljnjem i bržem razvoju plivanja i vaterpola u svim njegovim segmentima.

Prateći pozorno razvoj PK „Delfin“ kroz duže razdoblje, prije svega u kontekstu sa teškim okolnostima u kojima se klub često nalazio, sve češće se nameće pitanje kako je bilo moguće ili što je bilo od presudnog značaja da jedan sportski klub kao što je PK može preživjeti te stravično teške godine, posebno godine nakon osnutka kluba, godine bez jasnije vizije i perspektive, godine bez igdje ičega i ispisati kasnije jednu tako blistavu sportsku priču.

To je pitanje važno prije svega zbog daljnjeg razvoja kluba ali sada u novim i promijenjenim okolnostima, okolnostima gdje faktor čovjek još više dolazi do izražaja.

Po mnogima odgovor treba potražiti upravo u tom vremenu, u tih prvih dvadesetak godina nakon osnutka kluba, kad su svi članovi sa puno entuzijazma i zajedništva počeli mijenjati tu tešku i surovu stvarnost u kojoj je klub i osnovan.

I upravo u tom procesu stvaranja osnovnih uvjeta za rad i opstanak novonastalog kluba stvari su krenule na bolje i u pravom smjeru.

Prekretnica se u stvari desila tek nakon spoznaje da se stvari neće mijenjati same od sebe i preko noći, te da sport nisu samo treninzi, rezultati, golovi, medalje, pobjednička postolja, već prije svega ljubav prema onome što radiš, svakodnevno druženje i odricanje, nova prijateljstava, povjerenje, odgovornost, upornost, strpljenje, rad i disciplina.

To je ogroman kapital i investicija u samoga sebe, što će na naplatu sigurno doći vrlo brzo, odmah po prestanku aktivnog bavljenja sportom.

 

Danas plivanje i vaterpolo vode neki novi klinci koji baštine vrijednosti koje su im u naslijeđe ostavile brojne povijesne generacije „Delfinaša“ i to u okolnostima koje posebno za amaterski sport bez obzira na vidljive pomake na bolje nisu baš najpovoljnije.

Neće im biti lako ali vjerujemo da će imati dovoljno snage, strpljenja, upornosti i znanja da izdrže do kraja i odupru se sve vidljivijim utjecajima koji već duže vrijeme usporavaju brži sveukupni razvoj naša dva kluba.

LJudi koji će u budućnosti voditi klub osim što će trebati biti oboružani vrijednostima koje smo prethodno spominjali trebati će biti spremni dio svog slobodnog vremena odvojiti za rad na kontinuiranom razvoju Plivačkog i Vaterpolo kluba „Delfin“ bez nekih posebnih uvjeta.

 

Najava izgradnje zimskog bazena u Rovinju sigurno će biti novi snažni dugo očekivani vjetar u razvojna jedra plivanja i vaterpola u našem gradu, istovremeno i veliko olakšanje onima koji danas vode Plivački i Vaterpolo klub „Delfin“, bez obzira što bazen sam po sebi neće automatski riješiti i sve druge probleme koji danas postoje u Plivačkom i Vaterpolo klubu kao integralnom dijelu sporta u cjelini.

Nepotrebno bi sada bilo mudrovati o tome što znači jedan takav objekt za naše klubove ali i grad u cjelini, on je nadamo se tu i treba to maksimalno iskoristiti.

 

U svakom slučaju trebati će što prije pristupiti redefiniciji rada u klubovima postaviti prave ljude na prava mjesta, ljude sa vizijom, jakom radnom energijom, jakim stručnim kadrom i kadrom u segmentu organizacije kluba.

Jedan od zadataka na kojem je već trebalo raditi svakako treba biti i borba protiv sve prisutnije i opasne kolizije između obaveza u klubu i ranog uključenja mladih, posebno juniora i seniora u proces rada. Svako kašnjenje ili zanemarivanje navedenih problema može za posljedicu imati izostajanje iz procesa treninga što se već i dešava ili čak odustajanje od daljnjeg bavljenja sportom.

Konačno pred kraj ovog dijela izvješća želimo posvetiti nekoliko rečenica i predsjednicima našeg kluba i klubova, tim važnim karikama u razvojnom lancu svakog sportskog kluba. Nema dobro razvijenog kluba bez dobrog predsjednika.

I mi smo imali dobre i uspješne predsjednike koji su zaslužili da im se ovom prigodom još jedanput zahvalimo za sve što su napravili za razvoj plivanja i vaterpola u našem gradu. Prvi je bio Milich Francesco, zatim, Stjepan Ivčević, Giordano Paliaga, Sanedro Rudan, Laginja Ndia, Milan Tomljanović, Petar Miličić, Longino Sošić, Viktor Matošović, Petar Macura, Bruno Brajković i Radenko Matjašec kao posljednji u zajedničkom klubu.

Predsjednici PK „Delfin“ bili su, Anđelo Iskra, Petar Radetić, Željan Hrvatin, Zoran Relić i na kraju Gordan Ukić.

U VK „Delfin“ prvi je bio Slobodan Maurović, pa onda Silvio Brunelli i na kraju Enis Kancelir

Hvala još jedanput svima.

 

Posebna zahvala ide i brojnim entuzijastima koji su kroz nesebičan rad u klupskim tijelima ali i izvan njih godinama i to potpuno volonterski obavljali poslove i zadatke od najvećeg značaja za razvoj i funkcioniranje klubova u cjelini.

Teško je u ovom trenutku bilo koga izdvajati jer su se svi maksimalno angažirali i bili aktivni u svim fazama razvoja kluba.

Da zaključimo sada ovaj dio kratkim zaključkom koji se cijelo vrijeme nameće kao osnovna filozofija razvoja i djelovanja PK „Delfin“

Naime vrijeme i okolnosti u kojima se pojavio i djelovao, te njegova kategorična orijentacija na društvenu i edukativnu komponentu u sportskom razvoju mladih ljudi-sportaša, s krajnjim ciljem njihove kasnije lakše integracije u društvo svrstava naš klub visoko na ljestvici onih koji su društvu pošteno vratili ono što se u njega uložilo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sportski značaj

Rezultati koje su Plivački i Vaterpolo klub postigli na sportskom planu u svojih 70 godina djelovanja veoma su zapaženi i značajni i kao takvi uvelike su obilježili sportsku povijest grada Rovinja i šire.

Međutim bez obzira na neupitnu vrijednost pojedinih rezultata naših članova biti ćemo ipak najbliže istini ako ustvrdimo da su najveći sportski rezultati i uspjesi PK „Delfin“ ustvari brojni naraštaji, na stotine mladih ljudi koje smo kroz dobro organizirane sportske škole i druge oblike rada odgojili, sportski opismenili i kasnije usmjerili u proces sporta i života uopće na čemu ćemo i dalje inzistirati.

Pitanje kontinuiteta rada kroz cijelu godinu pitanje je svih pitanja i predstavlja najozbiljniji i najsloženiji problem pred kojim se plivanje i vaterpolo u našem gradu nalaze već više od pola stoljeća.

Međutim bez obzira na teške i složene uvjete rada nismo trebali dugo čekati da već krajem 60-ih god. prošlog stoljeća stupi na scenu jedna sjajna generacija Rovinjskih vaterpolista,

Antonio Batisttella, Ramiz Murati, Franjo Nikolov , Silvio Budicin, Claudio Viezzer, Bruno Rocco, Pino Banko, Veljko Lambaša, Davor Dušić, Miljenko Morožin.

Treneri - Guerino Sošić, Anđelo Iskra.

To je bila generacija koja je 1969 godine na juniorskom prvenstvu bivše države osvojila visoko 3 mjesto plasiravši se ispred većine vaterpolo velikana bivše države.

U narednih nekoliko godina došlo je do suradnje i dopunjavanja navedene ekipe sa nekim novim klincima predvođeni Gianniem Roccom , Silvanom Martinčićem, Valterom Miletićem, Nereom Pellizzer, Gionniem Pellizzer, uz pomoć Antuna Kalačića, Zvonka Živića, Doriana Matoševića i Ace Nikolovskog, formirana je nova respektabilna ekipa koja se svojom kvalitetom i vrhunskim igrama 1980 godine uspjela plasirati u Ib ligu bivše države gdje su na dostojan način predstavili Rovinjski vaterpolo. To je bila kvaliteta, to su bili rezultati koji su ostali neostvariv san za mnoge generacije Rovinjskih vaterpolista.

Ali život ide dalje, dolaze nove snage, nove generacije, uslijedili su brojni nastupi naših vaterpolista u novonastaloj državi Hrvatskoj sa puno dobrih rezultata i to u svim kategorijama, od kadeta pa do seniora.

U posebnom su pamćenju ostale godine od 2000 do 2009 god. kad su naši kadeti i juniori blistali i osvojili sve što se dalo osvojiti u tadašnjem sistemu natjecanja.

Za takve rezultate VK „Delfin“ treba u prvom redu zahvaliti kontinuirano dobrom radu s mladima i najmlađima, što se kasnije pretakalo i na rezultate seniora koji se danas s puno uspjeha natječu u Ib vaterpolo ligi Hrvatske, predstavljajući Rovinjski vaterpolo na najbolji mogući način.

Takvi rezultati dobivaju još više na vrijednosti kad se zna u kakvim uvjetima već duže rade naši vaterpolisti, posebno u dugom zimskom periodu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što još izdvojiti iz prebogate sportske „arhive“ naših klubova, možda je to ipak hrabra i pametna odluka da se ide u osnivanje ženske vaterpolo sekcije u koju se krenulo još 2005 godine kad trener plivanja Antonio Sponza okuplja grupu bivših plivačica i pokreće projekt ženskog vaterpola u Rovinju, uz punu podršku VK čime se stvaraju osnovne pretpostavke za kasniji daljnji razvoj ženskog vaterpola u našem gradu.

Sve je nakon toga išlo svojim tijekom i vrlo brzo smo bili svjedoci zapaženih rezultata koje su naše članice u seniorskoj ali i juniorskoj konkurenciji pod vodstvom novih trenera Benazića, kasnije i prof. Krevatina ostvarile u sustavu natjecanja VSH, ali i brojnih prijateljskih susreta i turnira, od 2005 pa do 2006 godine.

Osnovni nositelj takvih rezultata bila je ženska vaterpolo ekipa u sastavu,

Košara, Žufić, Miletić, Modrušan, sestre Krizmanić, Šturman, Ivančić-Kupec , Rabar, Burić i druge.

Nažalost nisu uspjele izdržati i opstati pod pritiskom brojnih problema i poteškoća koje su u to vrijeme pratile ženski vaterpolo u gradu i široj regiji u cjelini.

U muškom vaterpolu treba u svakom slučaju spomenuti i plejadu izvrsnih vaterpolo golmana kao i velik broj nadarenih mladih igrača koji su odgojeni ili su svoj sportski razvoj počeli u VK „Delfin“.

Goran Volarević i Antonio Battistella svojom su kvalitetom i odnosom prema radu vrlo rano skrenuli pozornost na sebe i ostvarili zavidne sportske rezultate.

Battistella postaje članom prvoligaške ekipe Riječkog primorja i u periodu od 1969 pa do 1972 god. zajedno sa klupskim kolegom iz Rovinja Franjom Nikolovim odigrao je nekoliko uspješnih sezona u okviru prve vaterpolo lige bivše države, nakon čega ubrzo postaje i član juniorske vaterpolo reprezentacije bivše države.

Goran Volarević svoju je igračku karijeru kao i Battistella počeo u Rovinju, jedan je od najvećih golmana u povijesti Hrvatskog vaterpola, bio je i standardni član Hrvatske vaterpolo reprezentacije i sudionik olimpijade u Ateni 2004 godine.

Goran Volarević još uvijek igra vaterpolo u vrlo jakoj Talijanskoj ligi.

U najnovije vrijeme pojavljuju se novi talenti, nove mlade snage iz poznate Rovinjske vaterpolo škole, Silvio Alberto Poropat i Andrea Brajnović, to su trenutno najistaknutije mlade nade V. kluba, inače su već i članovi Hrvatske vaterpolo reprezentacije, Silvio za U-17 i Andrea za U-15 kategoriju, što znači da vrijeme velikih igrača vaterpola u Rovinju nije prošlost već budućnost.

Zbog svega toga pozdravljamo pametnu odluku Vaterpolo kluba da se u igračkom i stručnom segmentu počne sve više oslanjati na vlastiti kadar, što je kratkoročno možda problematično ali na duži rok sigurno je jako dobro.

Takva odluka znači da se klub dosta dugo oslanjao na pomoć sa strane što u ograničenom vremenu može dati pozitivne efekte za stabilizaciju i razvoj kluba, ali ako predugo traje sigurno će ići na štetu razvoja vlastitog igračkog kadra sa svim posljedicama jedne takve politike.

Međutim nije uvijek bilo lako, bilo je puno oscilacija i lutanja u radu Plivačkog i Vaterpolo kluba, trebalo je donositi prave odluke u pravo vrijeme, metaforički rečeno trebalo je taj naš „brod“ stalno usmjeravati u pravcu najpovoljnijeg vjetra.

Taj se vjetar konačno i pojavio krajem 60-ih god. prošlog stoljeća, odnosno 1968. god. kad je prvi puta organiziran veliki internacionalni plivački mitinga 4 juli.

Plivački miting 4 juli bio je bez dvojbe snažan vjetar u leđa i pravi poticaj u prvom redu našem plivanju ali i klubu u cjelini pa i šire.

Na spomenutom mitingu kojeg smo organizirali devet puta za redom na našem bazenu nastupila su najveća plivačka imena bivše države i nama susjednih zemalja.

Osim vrhunskih sportskih rezultata čiji je interpret bio i naš član Sandro Rudan, miting 4 jula bio je i dokaz organizacijskih sposobnosti PK „Delfin“ i hrabrosti da se tada u tim za sport veoma zahtjevnim vremenima uhvatimo u koštac s tako velikim izazovom. Međunarodni plivački miting 4 jula u svakom je pogledu značio uzlet i prekretnicu u daljnjem razvoju plivanja u našem gradu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Gašenjem spomenutog mitinga nastala je nažalost praznina koju ni do danas nismo uspjeli na pravi način popuniti.

Tih 70-ih godina, odnosno 1968 god. usvojena je i strateška odluka da se zbog praktičnih, ali i financijskih razloga naš klub preseli iz sistema natjecanja bivše države i uključi u prvom redu na Republičkoj razini u bliži, jeftiniji i organizacijski prihvatljiviji sustav natjecanja Republike Slovenije.

 

Vrlo brzo se pokazalo da je takva odluka bila vrlo mudra i opravdana.

Naime povećan je broj natjecanja kako prijateljskih tako i onih službenih, u sustav natjecanja mogao se uključiti veći broj natjecatelja zbog čega je naglo povećan interes za plivanje i vaterpolo, motivacija za rad podignuta je na višu razinu sa krajnjim pozitivnim utjecajem i na sportske rezultate naših članova.

U tim i takvim okolnostima pojavio se i Sandro Rudan velika plivačka zvijezda i jedan od najvećih sportaša u sportskoj povijesti grada Rovinja.

Bio je višestruki reprezentativac, prvak i rekorder bivše države u kraul i leđnoj tehnici.

Sudjelovao je na najvećim međunarodnim plivačkim smotrama da bi svoju sjajnu karijeru okrunio nastupom na Olimpijadi u Munchenu 1972 godine.

Međutim najinteresantnije je u slučaju Rudan to što je on ta svoja sjajna postignuća ostvario trenirajući u malim 10 m bazenima Rovinjskih hotela. Daljnji komentar mislimo da nije potreban.

Sandrovi rezultati i njegov odnos prema radu imao je i velik domino efekt i na sve ostale, nabrojat ćemo samo neke od talentiranih plivača iz Sandrove generacije koja je svoje najbolje dane imala tamo negdje krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, to su Goran Tomljanović, Petar Macura, Livio Chiurco, Franco Rocco, Anton Putina, Alljoša Matejčić, Silvano Antolović, Vlado Živolić, Alfredo Vičić, Dušan Stefanović, Dotiano Poropat, Aldo Kancelir, Miro Hrvatin, Dijana Tanšek, Klaudio i Gracijela Preden, Dezi Rudan, Miranda Tomljanović, Ljiljana Brajnović, Vesna i Mladen Lambaša, Loretta Ravnić, Ema Maružin, Zorica Milutinović, Antonalla Giuricin i drugi.

Trener - Anđelo Iskra.

 

Koliko je Rudan bio iznimna ljudska i sportska posebnost govori i podatak da od trenutka kad je prestao plivati pa do danas osim nekolicine nadarenih mladih plivača nismo imali sportaša tog kalibra.

Gotovo istovremenom kad je generacija Sandra Rudana bila na svom vrhuncu pojavila se nova generacija mladih plivača koja je po mnogo čemu obećavala ako ništa drugo barem kontinuitet rada i rezultata svojih prethodnika, pa ćemo spomenuti,

Matijašec Radenka, Okmaca Davida, Nadi Sinišu, Jovanović Sinišu, Sošić Giordana, Budišu Marina, Tumpić Emila, Poropar Dorijana, Quaranttoto Auroru, Matošević Armidu. - Trener - Anđelo Iskra.

 

U prvoj polovici 80-ih god. prošlog stoljeća na sebe skreće pozornost nova skupina talentiranih mladih plivačica i plivača koja je svojim rezultatima i odnosom prema radu ostavila prepoznatljiv trag u sportskoj povijesti PK „Delfin“ i šire, to su višestruki osvajači medalja na brojnim natjecanjima širom bivše države, u prvom redu, Željan Hrvatin, Vojkan Gavrilović, Senka Turčinhođić, sestre Sanja i Senka Obšivać, Samanta Rocco, Sandro Quarantotto, Sergej Zvocak, Aleksandar Matošević, Randi Hrelja, Begzić Jasmina, Nermin Doblanović, Valentina Laštre, Ernes Uljanić i drugi.

Treneri – Iskra Anđelo, Matijašec Radenko, Chiurcho Livio.

 

Negdje početkom 80-ih god. na sceni je već nova mlada generacija Rovinjskih plivačica i plivača,

Paollo Damugia, Paliaga Stefano, Modrić Mihovil, Šegota Adelmo, Milenković Duša i Dragan, Verdnik Fabio, Ćinić Dean i Emiliano, Grbac Damir i Denis, Laginja Bojan, Masarotto Mauro, Tomljanović Nataša, Modrić Katja, Volarević Ranka.

Treneri – Chiurcho Livio , Iskra Anđelo.

 

U nastavku se pojavljuje generacija mladih nadarenih plivača i plivačica koja je polovicom 90-ih god. prošlog stoljeća počela pokazivati prve znakove svog velikog plivačkog potencijala u kategoriji kadeta i juniora, sudjelujući na brojnim natjecanjima u organizaciji HPS i raznim drugim oblicima natjecanja.

Nositelji tog novog vala Rovinjskog plivanja bili su, Raoul Privileggio, Krešo Zubčić, Leo Lešić, Vanessa Rudan, Lorna Privileggio, Katja Krizmanić, Bojana Ivančević, Ivana Mrvoš, Martina Petrić, Iva Milanović, Ivo Vidaković, Romano Križanac i drugi. Treneri – Matjašec Radenko, Iskra Anđelo, Chiurcho Livio, Hrvatin Željan.

Posebno je za Rovinjsko plivanje bila uspješna 2005 godina kad smo imali državne prvakinje i to, Mateju Peteh u plivanju leđnom i kraul tehnikom, te sudionicu Europskog juniorskog prvenstva u Budimpešti i Katju Žufić državnu kadetsku prvakinju u plivanju prsnom tehnikom.

Dok se talentirana i prethodno spomenuta generacija nije pošteno ni „zalaufala“ na sceni već diže glavu nova generacija i tako u nedogled do današnjih dana,

To su - Mateja Peteh, Bačac Roberta, Kovačević Marta i Josipa, Žufić Katja, Biožić Mssimo, Božac Ivan, Relić Marko i Ranko, Poropat Niko, Makovac Mate.

Treneri - Sponza Antonio, Hrvatin Željan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Međutim to nije bio kraj priče o talentiranim mladim plivačima „Delfina“, već 2008 god. pojavila se još jedna perspektivna skupina dječaka i djevojčica koja je svojim prvim medaljama najavila da se u narednom razdoblju i na njih treba računati. To se u prvom redu odnosi na darovitu generaciju kadeta predvođenu budućim prvacima, Brunijem, Hrvatinom, Triskom, Sošićem, Marićem, Makovcem, Banom, Marinovičkom i ostalima. Trener- Bojana Bolković, Nenad Šverko.

Matija Mužina, braća Crnković, Nika Brajković nove su mlade snage, novi talenti PK čije vrijeme i pravi rezultati tek dolaze, trener- Bojana Bolković.

Nažalost gotovo nitko od tih mladih ljudi nije doživio svoju sportsku zrelost u svom matičnom klubu, gotovo svi napuštaju klub u naponu svog sportskog razvoja, odlazeći na daljnje školovanje ili se prestaju baviti sportom. To je stanje s kojim ćemo se izgleda morati pomiriti ili ga ako ništa drugo barem ublažiti na način da smanjimo prerani odlazak mladih iz sporta, a dio onih koji odlaze na studije nagovoriti da ako ništa drugo barem rekreativno ostanu u sportu.

 

Ali nije sve tako crno kako izgleda, mladi i dalje pokazuju interes za sport, na nama je da taj interes podržimo i ako je moguće povećamo, te da pružimo tim mladim ljudima svu moguću potporu u onome što rade.

A sada veterani, kako se oni uklapaju u trenutne aktivnosti oba kluba.

Sport veterana u P. i V. klubu ima svoju prepoznatljivu i kontinuiranu tradiciju čija razvojna linija nije nažalost uvijek bila stabilna i povezana, bilo je znači prekida i oscilacija čiji uzrok treba prije svega tražiti u svekolikim okolnostima u kojima se ista odvijala, kao i osobnim interesima i problemima pojedinaca.

Danas imamo situaciju da veterani posebno plivačkog kluba nisu uspjeli čvršće stati na svoje noge i organizirano djelovati u kontinuitetu sa većim brojem pojedinaca, već su svoju aktivnost sveli uglavnom na pojedinačna i povremena okupljanja i nastupe prvenstveno tijekom ljetnih mjeseci.

 

Što se tiče veterana Vaterpolo kluba oni su organizirani drugačije jer je vaterpolo ekipni sport, pa su i veterani ekipno i generacijski organizirani u više skupina koje djeluju svaka u okviru svojih programa, interesa i mogućnosti, tako da se najstarija skupina uglavnom okuplja ljeti na bazenu „Delfin“ gdje svake godine sudjeluje na tradicionalnom turniru veterana uz sudjelovanje i ekipa iz okruženja, ponekad se jave Slovenci, Talijani i drugi.

Preostale dvije grupe, mlađa i starija češće su i aktivnije uključene u razne rekreativne aktivnosti, dokazujući time da zdravom načinu života, zajedništvu, druženju, veteranskom i rekreativnom sportu nema alternative., bez obzira na postignute rezultate.

I upravo u tom svjetlu i na taj način treba promatrati i na brojne nastupe i aktivnosti veterana VK „Delfin“, dakle kroz popularizaciju rekreativnog i veteranskog sporta, kao i promociju zdravog načina života.

 

U nastavku podsjetit ćemo Vas samo na neke od najvažnijih aktivnosti veterana VK .

U prvom redu to su nastupi na prvenstvu regije Alpe- Adria u Kopru na kojem su naši veterani uz krače prekide uspješno prisutni više od 10 godina, slijede tradicionalni nastupi na turnirima veterana u Kranju i Novom Sadu i 15 godina duga tradicija organizacije prvenstva grada u vaterpolu za veterane gdje smo uz dobre rezultate imali prigodu vidjeti i dobre organizacijske sposobnosti naših domaćina.

 

Naravno da je tu bio i ne mali broj pojedinačnih susreta sa raznim klubovima iz regije i šireg okruženja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zaokružiti ćemo sada poglavlje o veteranskom i rekreacijskom sportu u PK „Delfin“ i osvrnuti se na kraju na tradicionalni Rovinjski plivački maraton koji već više od 20 godina s puno uspjeha organizira PK.

Jedan od glavnih razloga što se tako dugo bavimo plivačkim maratonom je da se podupre sve veći interes za daljinskim plivanjem kako bi i na taj način promovirali zdrav i društveno prihvatljiv način života.

Ovakvi ležerniji i povremeni oblici bavljenja sportom posebno su zanimljivi i prihvatljivi mladima koji se iz određenih razloga neće ili ne mogu baviti sportom aktivnije, dok je za one starije to prilika da što dulje ostanu prisutni u svijetu sporta i na taj način svoj psihosomatski sustav održe na razini potrebnoj za jedan zdrav i normalan život.

Izgradnja novog zimskog bazena sigurno može biti nova šansa za daljnji razvoj veteranskog pa i rekreativnog sporta u Plivačkom i Vaterpolo klubu.

 

Analizirajući zadnjih desetak godina rada P i V kluba možemo sa zadovoljstvom zaključiti da su bez obzira na sve nevolje i poteškoće koje cijelo vrijeme prate i usporavaju daljnji razvoj oba kluba, Plivački i Vaterpolo klub „Delfin“ danas dva dobro organizirana i uspješna sportska kluba, koji ne bez problema ali ipak na vrijeme i uspješno izvršavaju sve svoje obaveze u svim segmentima svoga djelovanja.

Naravno da smo u našoj analizi posebnu pozornost posvetili mladima i to počevši od onih najmlađih prije svega zbog budućnosti plivanja i vaterpola u našem gradu, ali i zbog njihovog sve vidljivijeg napretka i iznadprosječnih rezultata koje već duže vrijeme ostvaruju.

 

Kada k tome dodamo jasnu orijentaciju klubova da rad s mladima dignu na višu razinu i da im posvete još više pozornosti onda je logičan zaključak naše analize da je posljednje desetljeće u razvoju naših klubova bez obzira na sve ostalo ustvari desetljeće mladih i njihove afirmacije, što prevedeno znači da je budućnost plivanja i vaterpola u našem gradu zagarantirana na dulji rok.

Međutim opće je poznato da je uvijek lakše nešto htjeti nego kasnije realizirati.

Naime rad s mladima je vrlo osjetljiv i zahtjevan posao i treba ga ozbiljno shvatiti, planirati i stručno voditi.

Trebati će nam puno strpljenja upornosti i znanja u radu s mladima, trebati će stalno podržavati i ako je moguće širiti interes mladih za plivanje i vaterpolo, što neće biti uvijek lak zadatak obzirom na okolnosti u kojima se danas razvija sport u našem gradu, (velik broj udruga, populacijsko ograničenje, broj stanovnika grada, uvjeti rada, financije, kvalificiran stručni kadar, problemi mladih u društvu i sl.).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Međutim bez obzira na sve poteškoće i ograničenja vjerujemo da je rad s mladima i kluba u cjelini moguće dići na puno veću razinu u vremenu koje je pred nama.

Često smo u našem izvješću spominjali stručni kadar, sportske trenere, instruktore ili sportske voditelje kao nezaobilazne karike bez čije pomoči ne bi bilo moguće danas govoriti o sportskim rezultatima i uspjesima Plivačkog i Vaterpolo kluba „Delfin“. Zaslužili su da ih se ako ništa drugo bar spomene i zahvali na doprinosu koji su utkali u sportske rezultate naših klubova.

Prvi je bio povijesni trener ujedno i osnivač kluba prof. Nikša Kalačić, potom slijede treneri vaterpola, Nikola Kmezić, Guerino Sošić, Anđelo Iskra, Toni Pokrajac, Bruno Rocco, Zoran Mustur, Laci Botlik, Zvonko Živić, Ariano Banko, Đoni Benazić Roberto Krevatin, David Burburan i danas Kristian Maurović

Treneri plivanja, Nikola Kmezić, Slavko Bronić, Anđelo Iskra, Radenko Matijašec, Livio Chiurco, Antonio Sponza, Željan Hrvatin, Nenad Šverko, Bojana Bolković, i trenutno Matea Peteh Bjelančević.

 

Posebna zahvala svakako ide i drugim članovima oba kluba koji su zbog nedostatka odgovarajućeg stručnog kadra temeljem svog iskustva određeno vrijeme obavljali funkciju instruktora ili voditelja plivanja i vaterpola.

Na kraju smo se htjeli pohvaliti i sa ne malim brojem nagrada i priznanja koja su naši članovi i klub u cjelini zaslužili i dobili prije svega za svoju trajnu promociju plivanja i vaterpola u našem gradu i regiji u cjelini te za afirmaciju sporta kao aktivnosti od posebnog društvenog interesa.

 

Međutim obzirom da smo već „probili“ okvire našeg izvješća tu ćemo sada stati, a dodatne i šire informacije o toj temi dati ćemo u monografiji koja je u pripremi.

Završavajući konačno izvješće o 70 godina aktivnosti plivačkog i vaterpolo kluba „Delfin“ najsrdačnije se još jedanput zahvaljujemo svim prijateljima kluba, institucijama, udrugama, sponzorima, članovima kluba, sportskim udrugama, posebno našim cijenjenim roditeljima na strpljenju i potpori i na kraju našem gradu naravno, što su uvijek bili tu, uz nas, uz klub i pomogli svako na svoj način i u okviru svojih mogućnosti da što bezbolnije dođemo do ovako velikog jubileja.

 

Na samom kraju nadamo se da ovo naše izvješće neće biti samo još jedno mrtvo slovo na papiru, već nešto što će mnogima omogućiti da lakše prepoznaju put kojim treba ići u daljnjem razvoju plivanja i vaterpola u našem gradu.

 

Anđelo Iskra